Brzi tart sa smokvama

Ovo što ja sad imam u pećnici je čisto zadovoljstvo.

Pogledajte samo kako izgleda prije pečenja, prvi put ovo radim i očekujem eksploziju okusa svaki čas...

Smokve... 

božanstveno voće, nedostaje mi riječi kojima bih opjevala njegovo postojanje, njegovu zanosnu slatkoću...

Premda nismo sretnici koji žive na mediteranu i uživaju češće u ovoj carskoj deliciji, ipak imamo i mi na kontinentu pokoji adut i ako smo dovoljno brižni i strpljivi, i mi možemo kratkotrajno uživati plodove ovog anđeoskog voća. Ja imam veliku sreću i kolegica s posla mi je donijela punu vrećicu smokava, i time me silno razveselila! Hvala ti, divna si!

Odlučila sam napraviti ovaj tart, koji sam našla na jednom britanskom blogu i preradila ga po svom. Opet, čista jednostavnost i premda sam si obećala da ću sama izraditi lisnato tijesto, vrijeme danas nije bilo na mojoj strani i poslužilo je kupovno lisnato. Bit će to u redu, al neću si ostati dužna. Neki drugi put...

Kremu sam izradila još popodne, poslije ručka, tako da mi se fino ohladi i bude spremna, pa time još pojednostavni ovaj ionako jednaostavni receptić.

Creme patissiere:

250ml mlijeka

Žličica ekstrakta od vanilije

3 žumanjka

50g šećera u prahu

10g mekog brašna

10g kukuruznog brašna

Mllijeko se provrije sa vanilijom. U zdjeli se pomiješaju žumanjci sa šećerom i brašnom. 1/3 mlijeka se polako ulije u smjesu i brzo se promiješa, pa se smjesa prelije u ostatak mlijeka i zakuha. Miješa se cijelo vrijeme, dok se fino ne zgusne. Ohladi se lagano miješajući svako malo, pa se potom stavi u frižider, prekriveno prozirnom folijom.

Pećnica se upali na 230°C, u nju se stavi lim na kojem će se peći tart.

Na masnom papiru se razvalja tijesto – ili još jednostavnije, samo odrola, ako ste kupili ono svježe – zatim se krajevi, oko 1cm, podignu, da se napravi kao plitka zdjelica. Po tijestu se premaže krema, i naslažu se narezane smokve. Posipaju se sa šećerom i prahu i malo cimeta u prahu.

Kad su lim i pećnica ugrijani, kolač se prebaci na lim i stavi brzo u pećnicu. Tako će dno kolača biti hrskavo, jer će se odmah peći, a ne polako dinstati na hladnom limu.

I to je to.

Sad čekamo. Lijepo miriše, lijepo izgleda, al još nije gotovo. Prošlo je doduše zasad 15 minuta, ali bilo je to dugih 15 minuta i tko zna koliko nas još čeka...

Prošlo je duugih 30 minuta...

Fino za kraj pošećeriti.

I sad iskrena kritika: ovo je fino. Ovo je jako fino. Ali postoji ali. 

Mi, koji imamo tako malo svježih smokava, mi koji moramo tragično u svakoj uživati, jer tko zna hoćemo li imati još koju, mi... mi ne možemo dovoljno cijeniti ovakvu slasticu. Mislim, jako je fino, ali ne može zamijeniti okus svježeg, tog božanskog voća...

P.S. veli M. da nisam dobro napisala, veli on da je jako jako fino. Pa, nek onda bude po njegovom, on je ionako više pojeo nego ja!